Bila jednom jedna divna žena, iz nje je zračila ljubav i dobrota. Zvala se MAMA. Bila jednom još jedna divna žena, puna ljubavi i razumijevanja. Zvala se SESTRA. I bila jednom JA...Bile smo uvijek tu jedna za drugu, i u dobru i u zlu, bile smo podrška jedna drugoj, zajedno se radovale i zajedno plakale. Nadam se da su njih dvije zajedno...... negdje... a ja sam ostala bez dvije najbolje prijateljice, bez najveće podrške, bezuslovne i bezgranične ljubavi, ramena za plakanje...Malo sam izgubljena... I AM LOST WITHOUT YOU...
"Mala djevojčica je upitana gdje je njen dom."Tamo gdje je moja majka" , odgovorila je" ( Keith L. Brooks)
"Jedna pored druge ili miljama daleko sestre će uvijek biti povezane srcem"(Nepoznati autor)
Danas bi napunila... nije važno koliko godina. Toliko puno godina je prošlo kako ne mogu reći SRETAN ROĐENDAN... Ne mogu to reći ali mogu reći NEDOSTAJEŠ, VOLIM TE, MISLIM NA TEBE...NEDOSTAJEŠ... MISS YOU MORE THAN ANYTHING...MORE THAN ANYONE COULD POSSIBLY EVER IMAGINE...MORE THAN WORDS CAN SAY...
"NE PRISTAJEM DA TE NEMA..."( Tijana Pečenčić), tebe draga moja mamice već skoro 16 godina i tebe mila moja sestrice već skoro 11 godina. Bez vas kao bez vode...teško...kao bez vazduha... nemoguće...bez vas ali vas dvije uvijek sa mnom...;Postojite u svakoj suzi koja padne, u svakom trenu kada vam ime izgovorim...u mojim mislima i snovima...POSTOJITE...i zato NE PRISTAJEM DA VAS NEMA...
"Ima u dušii mojoj ožiljak koji samo u snu boli.I ne znam od kog bola je on ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu..A kad se pogledamo u ogledalo... vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..." (Desanka Maksimović)
Ne mogu reći SRETAN ROĐENDAN... mogu reći da mi NEDOSTAJEŠ... svaki dan, svaki sat, svaki tren... Bila si moja utjeha, najbolji savjetnik, podrška, rame za plakanje, moj heroj, najbolja prijateljica, moja snaga... BILA SI... MOJA MAMA...
"Nikada nećeš razumeti tu prazninu u mom srcu. Nikada je nećeš znati zagrliti, ispuniti.
Nikada nećeš znati razumeti tu maglu u mom pogledu. Kada odlutam, kada zastanem u pola reči, u pola koraka. Uvek ću ti ostati daleka.
Uvek ću ti odgovoriti : "Nije mi ništa." A svašta mi je..." (Ana Karanović)
WHEN YOU HAVE NOTHING TO SAY, SAY NOTHING...(Charles Caleb Colton )
Danas je tvoj rođendan... deseti rođendan bez tebe. Više ne brojim koliko bi godina imala, brojim godine BEZ TEBE...Izbrojala sam DESET...Ne znam šta napisati osim da NEDOSTAJEŠ... nosim se te u mislima, srcu, snovima...nosim te svuda sa sobom. Ostale su uspomene i sjećanja, pa često: "Zagrlim sećanja...U njima je neko ko više nije tu. U njima sam i ja, onakakav kakav nisam više"
( Žarko Laušević)
Godine prolaze...prošla je jos jedna a vi mi nedostajete sve više i više... Svih ovih godina sam učila i jos uvijek učim kako živjeti bez vas ali nisam naučila. Kada ti neko nedostaje nikada ne naučiš...NIKADA... I bol ne prestaje NIKADA samo naučiš živjeti sa tom boli i nosiš je svugdje sa sobom gdje god kreneš i šta god radiš, bol je tu sa tobom...
Ovih dana DIŠEM ALI ZRAKA NEMAM..
“The worst pain ... isn't the pain you feel at the time, it's the pain you feel later on when there's nothing you can do about it, They say that time heals all wounds, But we never live long enough to test that theory ...”
José Saramago —
"If you have a sister and she dies , do you stop saying you have one? Or are you always a sister, even when the other half of the equation is gone?" (Jodi Picoult)
Ceca je bila moja sestra...još uvijek je moja sestra i biće moja sestra uvijek i zauvijek...moj najbolji prijatelj...moje sve...
"I HAVE LOVED YOU FOR A THOUSAND YEARS... I'LL LOVE YOU FOR A THOUSAND MORE..."
P.S. Denis je proslavio maturu... bila bi jako ponosna na njega... Ja jesam...
"Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ne slažem se... Rane ostaju. Vremenom um, da bi zaštitio svoju prisebnost, pokriva rane ožiljcima i bol lagano slabi. ALI NIKADA NE NESTAJE..." (Rose Kennedy)
Nedostaješ...Prošli su dani, mjeseci, godine...prošlo je puno godina ali nedostaješ svaki dan, nedostaješ toliko puno da često boli, nedostaješ... nedostaje tvoj osmjeh, zagrljaj, tvoja podrška, bliskost, naši razgovori... Nedostaješ... TI...
Sretnemo se ponekad u snovima i svaki dan u mojim mislima...
" Postojiš u svakoj suzi koja padne, u svakom trenu kada ti ime izgovorim, kada poželim da te zagrlim, da te poljubim... Nisi nestala samo si zaspala... Majko moja mila kako mi nedostaješ..."
Mojoj mami je neki dan bio rođendan...Tako bih voljela da si tu...MAJKA je osoba koja može zamijeniti svačije mjesto ali njeno NIKO ne može...<
Čuvajte svoje majke, ja bih sve dala da svoju vidim ponovo...
" Dođeš ti meni u snove pa se ispričamo kao nekad, kao nekad se smeješ i opet odeš, i dugo još odzvanja taj osmeh... Znam da sam budan tek kada mi suza niz lice krene..." (Žarko Laušević)
“Kad predugo traje, i tišina nekako zazvuči.” (Balašević)
Draga Ceco, tvojoj malenoj princezi Eni danas je rođendan... Osmi rođendan... Izrasla je u predivnu djevojčicu...slatka, nježna, skromna, mila...ANĐEO...baš kao i ti. Jako podsjeća i liči na tebe i to je dobro, kada nju gledam kao da vidim tebe ali ipak boli...jer koliko ona ima godina toliko tebe nema...
SHE LOOKS JUST LIKE YOU...
Tuzno i pretuzno..."jer koliko ona ima godina toliko tebe nema..."
Osmi rodjendan...
I zaista lici na svoju majcicu.
Svu srecu ovog sveta zelim maloj princezi Eni i njenom starijem bratu Denisu.
Zdravi uvek bili Cecina decice. nevenkagaragic
Još jedan tvoj rođendan bez tebe…Cijeli dan mislim na tebe. Nedostaješ mi svaki dan, svaki sat… sve više i više.. ô Ko god kaže da vrijeme liječi – LAŽE…Vrijeme ne liječi ništa, samo te nauči kako da živiš s tim…ô
Ja još uvijek učim…
Ovaj put ti poklanjam pjesmu TILL THE END OF TIME i šaljem ti poruku : I WILL LOVE YOU TILL THE END OF TIME…
Preporučila bih svima da pročitaju tekst KAD MAMA PRERANO ODE… na linku:
Jer ma kako divno zvučali stihovi Mike Antića " Ako ti jave umro sam, ti znaš ja to ne umem, ljubav je jedini vazduh koji sam udisao, i osmeh jedini jezik koji na svetu razumem..." - smrt ga svaki dan demantuje. Svi ćemo itekako umeti da umremo...
ISTINA: "...ali da je majka jedna i da nema zamenu. I da nikada nije toliko stara da bismo se pomirili sa njenom smrću a nekmoli kad imaš 6 godina..."
"Kad mama prerano ode"...
Da, tekst je prava uputa nacinu zivota, dok nas ima...
I komentar koji je ostavila Marija:
`...Dobre i lepe stvari podrazumevamo. Loše se dešavaju „nekom drugom“ sve dok se ne suočimo sa stvarnim, suštinskim tragedijama ljudi koje poznajemo… srećemo, volimo.
I onda ona čuvena „Neka smo samo živi i zdravi“ iz fraze prelazi u suštinu… i čistu blagodet.´ nevenkagaragic
Dugo vremena nisam ništa pisala...malo zbog nedostatka vremena, malo zbog umora...malo zbog toga što sam došla u neku čudnu fazu kada više ne mogu ni da plačem a plače mi se često...ili je to izgovor?! Kako god...to ne znači da nisam svaki dan mislila na mamu i Cecu, svaki dan kada se probudim pomislim na njih, svaki dan pred spavanje mislim na njih i molim se da mi dođu u san...u toku dana bezbroj puta pomislim na njih i bezbroj puta se pitam kako bi bilo da su tu, bezbroj puta se pitam zašto se to dogodilo, bezbroj puta pomislim kako bi lakše podnosila život da bar ponekad mogu popiti kafu sa njima, razgovarati sa njima...da me neko zagrli i kaže: „Sve će biti dobro...“
Nedavno sam pročitala knjigu koja se zove kao naslov ovog posta KUĆA SJEĆANJA I ZABORAVA...Toliko puta sam pomislila kako bi bilo kada bi se sve jednostavno moglo zaboraviti... “ Kako bi olakšavajuće bilo da istisne ovaj duboki, stalno prisutni bol kog ne bi bilo da nije sjećanja...Pamćenje je strašnije od svakog zaborava...“ (Filip David)
Pa, ipak kada bih mogla da biram uvijek bih izabrala SJEĆANJE...to mi niko ne može uzeti, to je dio mene, to je nešto moje... to sam ja ...
"Kada nam odlazi neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje... I na kraju, kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli... Sta radi tvoja žalost dok Ti spavas? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me. " ( Ivo Andrić )
Ovaj tekst sam našla na Internetu, ne znam ko je autor ali sam se nekako našla... i tako dobro opisuje ljude koji žive od uspomena...kao neke utvare, ni na nebu ni na zemlji...žive a kao da ne žive...kao da sanjaju cijelo vrijeme...Ljudi koji žive od uspomena su umorni...
Neko živi a neko se sjeća...
"Čovjek koji živi od uspomena ima dva života.
Nijednim nije zadovoljan, nijedan ga ne ispunjava.
Čovjek koji živi od uspomena vodi čudan život:
jedan na javi, drugi u snu, jedan u sebi, jedan izvan sebe.
Čovjek koji živi od uspomena ustaje kasno:
dugo živi u uspomenama, zatim otvara oči i pokušava da se suoči sa dvojnikom koji stoji iznad postelje.
Čovjek koji živi od uspomena ustaje umoran.
Čovjek koji živi od uspomena liježe kasno:
prikuplja detalje, mrvice, kockice, kuglice sjećanja koje potom pretače u uspomene i slatko sanja produžavajući život. O sebi ne zna da brine.
Čovjek koji živi od uspomena liježe umoran.
Čovjek koji živi od uspomena besmrtan je u njima. Prepričava ih sebi, obnavlja, uljepšava. Uspomene se množe a život dijeli. Čovjek koji živi od uspomena sve više nestaje a da to i ne primjećuje: što više živi u uspomenama manje je u životu.
Čovjek koji živi od uspomena ne može da se odluči koji život da odabere. Zato živi dva: jedan lažan i jedan varljiv.
Čovjek koji živi od uspomena sanja otvorenih očiju. On ne spava, budan je.
Čovjek koji živi od uspomena mrtav je, znaj, mrtav oduvijek"
Cijela porodica žrtva doktorske sujete (Al Jazeera Balkans)
14.08.2014.
"Dr. Amila Cvijetić-Koldžo osuđena je na tri godine zatvora zbog smrti pacijentice, a porodica njene žrtve na doživotnu bol" (Al Jazeera Balkans; Piše: Snježana Mulić-Softić; 13.08.2014.)
Tri godine zatvora... da li je to dovoljno? Nije. Da ostane čitav život nije..napravila je veliku štetu koja se ne može popraviti, uništila je godine života koje se ne mogu vratiti. A nikada ni "Žao mi je" " Pogriješila sam..." " Moje saučešće"...Ništa osim laži da bi sebe pokušala izvući iz onoga u šta se upetljala. Sve laži i nebuloze sam već pisala na blogu: http://gordanasi.blogger.ba/arhiva/2011/06/30/2795631
Postupci Amile Cvijetic-Koldzo opravdavaju naziv koji su joj dali mediji : "DOKTORKA SMRT"!
Isto tako , potvrdilo se: "Zlo koje se boji da se za njega sazna, sigurno je veliko." Da, veliko, preveliko, nemerljivo!
Koja je to licnost... ne cudi me sto nije izjavila zaljenje, saucesce, a tek PRIZNANJE greske - NE, takvi likovi su nepopravljivi!
Nadam se samo da ce i ona kao i mnogi drugi slicni joj, posebo iz tuzlanskog UKC-a (Mario Krizic, Salih Azabagic, Samira Hasic...) jednog dana osetiti slicnu bol...
Hoce li se onda setiti sta su cinili??? nevenkagaragic
"Ja to nikada ne mogu zaboraviti niti oprostiti. Doktorica je zbog svoje sebičnosti i zataškavanja onoga što je učinila presudila jednom mladom životu i nije dala mogućnost nekome da bude majka, supruga, sestra...Njena moralna odluka je kako će živjeti ostatak života s tom spoznajom"
"Sujetni ljudi se ponižavaju da bi zadovoljili svoju sujetu i, naravno, ne uspijevaju u tome, jer sujeta je kao ćudljiva žena iz rđavog društva...A oholost je slijepa, bezdana; nju niko nikada nije nahranio, i ona zna samo da kaže:"Još, još!"; što joj više daješ i žrtvuješ, ona samo odlučnije i glasnije traži još više. Ponos drži, hrabri i pomaže čovjeku na njegovom putu, sujeta mu truje život, ometa rad i kvari odnos sa ljudima, a oholost na koncu pojede cijelog čovjeka zajedno sa njegovim darovima i uspjesima i, nezasićena i nezasita, traži odmah novu žrtvu." (Ivo Andrić; Znakovi pored puta)
"Svako posjeduje upravo onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma" ( Friedrich Nietzsche)
AMILI CVIJETIĆ-KOLDŽO je bilo važnije prikrivanje greške od mladog života moje sestre (Radio Sarajevo 01.08.2014.) Tekst na linku:
Postupci Amile Cvijetic-Koldzo opravdavaju naziv koji su joj dali mediji : "DOKTORKA SMRT"!
Isto tako , potvrdilo se: "Zlo koje se boji da se za njega sazna, sigurno je veliko." Da, veliko, preveliko, nemerljivo!
Koja je to licnost... ne cudi me sto nije izjavila zaljenje, saucesce, a tek PRIZNANJE greske - NE, takvi likovi su nepopravljivi!
Nadam se samo da ce i ona kao i mnogi drugi slicni joj, posebo iz tuzlanskog UKC-a (Mario Krizic, Salih Azabagic, Samira Hasic...) jednog dana osetiti slicnu bol...
Hoce li se onda setiti sta su cinili??? nevenkagaragic
Na prvom linku tekst Centra za istraživačko novinarstva o tome kako je Amila Cvijetić Koldžo radila godinu nakon pravosnažne presude "Doktorica u zatvoru zbog smrti pacijentice"
Na drugom linku tekst o otkazu na poslu "Osuđena doktorica dobila otkaz"
Zatvor i otkaz nakon sedam godina... Šta reći???!!!
Nazalost, i 7 godina nakon smrti pacijenta Amila Cvijetic-Koldzo je i dalje radila! I to je Bosna i Hercegovina...
'Amili Koldžo-Cvijetić je bilo važnije prikrivanje greške od mladog života moje sestre'
http://radiosarajevo.ba/novost/160638/amili-koldzo-cvijetic-je-bilo-vaznije-prikrivanje-greske-od-mladog-zivota-moje-sestre
Draga Gordana, znamo da je pravda spora, ali je ipak dostizna, a kazna kolika je da je, ipak je kazna i kaze:KRIVA JE! Neka sada u tuzlanskom zatvoru razmislja kako i zasto nije dala sansu jednoj mladoj zeni - majci da nastavi zivot.
Potpuno se slazem s Vama:
"Ja to nikada ne mogu zaboraviti niti oprostiti. Doktorica je zbog svoje sebičnosti i zataškavanja onoga što je učinila presudila jednom mladom životu i nije dala mogućnost nekome da bude majka, supruga, sestra... Njena moralna odluka je kako će živjeti ostatak života s tom spoznajom"
Danas je tvoj rođendan... Danas čitav dan razmišljam šta bi bilo i kako bi bilo da je drugačije...Kako bi izgledala danas? Šta bi se dešavalo u tvom i mom životu?
Kada bih mogla izbrisati prošlost... kada bih mogla vratiti vrijeme... kada bih mogla zaustaviti suze i nastaviti normalno živjeti, spavati, smijati se... Kada bih mogla zaboraviti i oprostiti... KADA BI...
"Iz zaboravljenog mamiš snove.. Da, nekadašnji snovi, jer i to je moguće. Kako je bilo i kako je skoro bilo. Kako je moglo biti, kako je trebalo biti... I kada zatvoriš oči: kako će biti" (P.F.Thomese)
Danas ti poklanjam ovu pjesmu, puno suza, riječi NEDOSTAJEŠ i VOLIM TE.. i znaj gdje god krenem uvijek te nosim sa sobom...
Draga moja Gordana, cak i kada bi "mogla izbrisati prošlost", cak i kada bi "mogla zaboraviti i oprostiti", Cecina dusa je uvek tu prisutna, i ne samo na dan rodjendana koji nikada vise nece slaviti... NIKO ga vise nikada nece slaviti... taj radosni dan se u trenu preokrenuo u bolno, najbolnije secanje i vecna pitanja KADA BI...
Zaboraviti?
Ne, to je nemoguce...
Oprostiti?
NE, KOME? ZASTO?
Onome koji ne priznaje ucinjenu (i dokazanu) gresku?
Da li bi oprost nesto promenio? Doneo mir dusi? NE, ne bi.
Ne, ne i ne, ma ko sta mislio o oprostu i "velicini" onih koji oprastaju - NE! nevenkagaragic
Dugo nisam ništa pisala jer sam dozvolila da neki loši ljudi "ubiju" i ono malo života u meni, da utiču na moje raspoloženje, da mi skrenu pažnju na neke potpuno nevažne stvari i nebitne ljude, da me povrijede, da izazovu suze i još boli... Kao da je nemam dovoljno...Nikada više neću dozvoliti tako nešto jer neki ljudi ne zaslužuju pažnju i ne treba trošiti vrijeme na njih...
Kad zaćutim i odem to ne znači da si ti pobijedio, to znači da više nisi vrijedan mog vremena (Charles Bukowski)
Iako dugo nisam ništa pisala svaki dan sam mislila na mamu i tebe. Svaki dan mi je počinjao i završavao sa mislima o vama, svaki dan sam se sjećala lijepih trenutaka provedenih sa vama a i onih ružnih i tužnih bez vas...Svaki dan sam mislila i o doktorki smrt Amili Cvijetić Koldžo a nedavno sam je i srela... šeta se po gradu...
Dan za danom idu, ne staju. Ja ne umem da ih pratim. Svakim danom sam sve dalje od mogućnosti da barem neki spasim. Žao mi je što ih tek tako razbacujem, gubim... Ali ne znam šta da radim sa njima. Ponekad baš poželim da sve zaustavim, da zaspim i da se više ne probudim... "Sama sebi robujem" (Violeta Stojanović)¸
THERE IS NOTHING I WOULDNT DO...TO HEAR YOUR VOICE AGAIN...
Draga moja Gordana, ne dozvolite LOSIM ljudima da Vas "ubijaju" i uticu na Vase raspolozenje!
Losi ljudi uvek zele pobediti dobre ljude, a to ce im i uspeti samo ako im dozvolite. Ne dozvolite im! Ja takve izbegavam, jednostavno ih ne primecujem, kao da ne postoje. Slazem se s Vama da ne treba trositi vreme na njih, nicim to nisu zasluzili.
Volite SEBE, losim ljudima ce upravo to smetati.
Jos cu Vam citirati Mark Tvena koji govori o GLUPIM ljudima, a isto mozemo primeniti i na LOSE ljude:
"Nikada se ne raspravljaj s glupim ljudima, oni ce te povuci dole, na njihov nivo, i tu ce te pobediti s iskustvom."
Sto se tice "doktorke smrt" - Amile Cvijetic-Koldzo, neka je, neka seta, neka uziva u laznoj slobodi, jer sto sada duze seta teze ce joj pasti resetke zatvora, verujte! nevenkagaragic
Istina desi nam se da nas lose osobe ponekad povuku na dno,ali ZNAS STA GLAVU GORE ima dobri ljudi koji su uz tebe i vole te puno.A ova amila cvijetic koldzo nadam se da nece jos dugo setati zivim za dan kad ce je strpati iza resetaka.-AMELA
ŠTA JE NESANICA?
"Pitanje je retoričko; odveć dobro znam odgovor.
To je strahovati i brojati u gluvo doba surove neminovne otkucaje, to je pokušavati sa bezuspješnom vradžbinom, ravnomerno disanje, to je težina tijela koje se naglo prevrće na drugi bok, to je stiskati očne kapke, to je stanje slično groznici i koje svakako nije java, to je izgovarati odlomke paragrafa pročitanih prije mnogo godina, to je znati da ste krivi što ste budni dok drugi spavaju, to je htjeti uroniti u san a ne moći uroniti u san, to je užas "biti" i nastavljati da budete, to je sumnjiva zora... "( Borhes)
Ako je tačno ovo što je Andrić rekao onda ja imam puuuuno, puno godina iskustva. Ne mogu izmjeriti neprospavane noći, svu patnju, bol i tugu kroz koju sam prošla i još uvijek prolazim Ne mogu izbrojati suze koje su nekada tekle u "potocima" a nekada jedva jedna ili dvije... Volim spavati i tako pobjeći od stvarnosti ali godinama ne spavam kako treba i to je strašno... neopisivo... Kada spavam nadam se da će mi u san doći mama i Ceca ali ni to nije moguće i onda mi ostaje da budna sanjam... i da se sjećam...
Draga moja Gordana... Ivo Andric je bio u pravu.
Dani prolaze u secanju, nemiru, ceznji za onima kojih nema... teski dani, sedmice, meseci, godine...
A noci?
Noci su ono jos teze i bolnije sto nas na kraju svakog dana ceka.
Nepodnosljivi pokusaji da se utone u trenutak s dragim likovima nasih najmilijih, da nam dodju makar u san, koliko god podsvesno znali da je to samo san...
A ni to ne ide, ne ide... nevenkagaragic
Juče je mojoj mami bio rođendan... Imala bi 68 godina... NEDOSTAJE MI 11 GODINA... MAMA... kako je to divna riječ... kako mi fali izgovarati tu riječ, kako mi fale njene riječi, njen zagrljaj, njen osmijeh, njene predivne oči, tople ruke... kako mi fale razgovori sa njom, njeni poljupci, bezuvjetna ljubav, njena podrška... kako mi fali... MAMA...
MAMA 19.08.2002. - 11 godina CECA 17.08.2007. - 6 godina
"DANAS VAS MILUJEM TIŠINOM I LJUBIM MISLIMA.
DANAS OSJEĆAM DA STE MI TAKO BLIZU...
DOTIČEM VAS ČEŽNJOM, VOLIM VAS...
DANAS JE POSEBAN DAN... TUŽAN DAN... NEDOSTAJETE MI... "
Ima dana kada je podnošljivo, ima dana kada mi je svejedno, ima dana kada mi se plače, pa plačem... ima dana kada mi se plače a ni to ne mogu... ima i dana kada mi se ne ustaje iz kreveta od silne tuge... danas je takav dan. Ima dana kada je podnošljivo... Danas nije takav dan!
Rođendani... rođendani koji to više nisu... Prvo Cecin... pa princeze Ene...pa moj... pa mamin... Kako proslaviti te rođendane??? Kako preživjeti te dane? Kako ovaj mjesec? Slijedeći mjesec...? Kako preživjeti ovaj život? Jedino sa uspomenama i sjećanjima...To je nešto što mi niko ne može oduzeti. Nešto moje i lijepo... Iako ni sve uspomene nisu lijepe...Njih nastojim zaboraviti ali mi nešto ne ide... Ne zaboravlja se tako lako...Nema gumice koja bi to izbrisala, nema lijeka koji bi to zaliječio.
Boli me svaki dan a ti "posebni "dani bole jače, bole posebno, bole toliko da na kraju postane nepodnošljivo. Neko je rekao: DIŠEM...A NEMAM ZRAKA... Bliži se i godišnjica... MRZIM AVGUST...
"Nedostaješ mi... nedostaješ mi da se prva mog rođendana sjetiš, nedostaješ mi da se raduješ mojoj sreći, nedostaješ mi da me tješiš kada sam tužna, nedostaješ mi da me hrabriš kada sam nesigurna, nedostaješ mi da mi kažeš Sve će biti O.K., nedostaješ mi da stvorimo barem još jednu lijepu uspomenu i najviše mi nedostaje tvoj osmijeh... nedostaješ mi sve više i više... I znam nedostajat ćeš mi još u raznim trenutcima... i tražit ću te u sobama praznim i u ljudima raznim, tražit ću bar dio tebe..." A nikako da te nađem...
NEMA TE
Opet sam te tražila u nekim mračnim sobama, gdje tutnje tuđe prošlosti u nekim drugim ljudima koji ti ni po čemu ne sliče..
Na tuđim dlanovima, u praznim pogledima, na pijanim usnama umišljenih pjesnika... i nigdje te NEMA..
Tvoja tišina piše duga pisma i tvoja odsutnost nema tvoje ime... Sa druge strane razuma još uvijek dolutaš... ostaviš otiske prstiju... da ne zaboravim i nikada sebi ne oprostim što te svakim jutrom opet izgubim... ( Marijana Vukčević)( Marijana Vukčević)
Koliko vrijedi ljudski život? Tri godine!!!???1095 dana!!!! Moje sestre više nema, sa njom je otišao i dobar dio mene... Ona je za neke samo broj slučaja na Općinskom, Kantonalnom i Vrhovnom sudu... Spominjat će je kao pacijenticu koja je preminula zbog sujete jedne arogantne "doktorice" koja je svojim postupcima uništila još nekoliko života...Zbog sujete Amile Cvijetić Koldžo.
Za mene je bila SVE... moja radost, moja najbolja prijateljica, moja podrška,moja sreća, moja duša, moja ...moja mlađa sestrica... moje SVE... Sada je moja najveća bol, moja tuga, moja uspomena... moja bol...moja tiha patnja, moja suza... moj anđeo...moje SVE... Nekada smo se viđali skoro svaki dan a sada moram da te zamišljam... da se sjećam... razmišljam kako bi bilo... kako je trebalo biti...Ponekad te viđam te u snovima...i kad god poželim zatvorim oči i... sa tobom sam...
"Vrata utjehe tiho su se zatvarala svuda iza mene: cinična vrata, ganuta vrata, rezervirana vrata, prepoznatljiva vrata, oprezna vrata, vrata klišeja. Ne, kažem, ništa od toga. Ništa ne zatvarati. Vrata treba otvoriti. Treba ih prodrmati, izbaciti iz šarki. Neka bude propuh, neka bude zima..." (P.F. Thomese)
A otkaz će dobiti kada uđe u zatvor!!! Još jedna nebuloza. Prvo su rekli kada se dokaže da je kriva, pa onda kada Vrhovni sud potvrdi presuda a sada kažu kada uđe u zatvor???? Da li je to sve po zakonu ili je zakon kako za koga? Da li je bilo po zakonu da ona čitavo vrijeme radi (navodno "pod nadzorom")????
Da, TRI godine... nazalost...
A ona, "doktorka smrt", ce nakon tri godine (ili upola manje po ustaljenom BH obicaju za OSUDJENE KRIVCE) nastaviti svoj zivot uz SVOJU porodicu i SVOJU sestru.
A sve je moglo biti drukcije, samo da Amila Cvijetic-Koldzo nije pokazala toliko sujete i ohole bahatosti, samo da je postupala po Hipokratovoj zakletvi, samo da je potrazila pomoc sposobnijih kolega i pretpostavljenih... SAMO DA JE... Ceca bi danas bila zive, sa svojom decicom i svojom sestrom...
SAMO DA JE... PROKLETA BILA! nevenkagaragic
Sve vrijeme je radila, navodno "pod nadzorom", otkaz će dobiti kad uđe u zatvor,da li?, da li će joj oduzeti licencu što bi bilo najlogičnije? Predlažem da se ode u posjetu, odnosno samo na viđenje i osvjedočenje da se zaista nalazi iza rešetaka, u što ne vjerujem da će se desiti. I ne mogu da shvatim da je štite oni koji su svjesni fatalnih grešaka ubice, koja je hladnokrvno isplanirala svoj zločin. Pravo je čudo što je uopšte dobila i ovu minimiziranu kaznu! Gost_5281
sve sam procitala neki dan i prvo se sjetila tebe:) bas mi je drago jer neko mora snositi posljedice za kardinalne greske, koje su pocinjene. Hrabro naprijed magnolija57
Draga moja Gordana!
Pitate se : "Da li je to pravda? PRAVDA? Uvijek sam se pitala šta je to i šta bi bila pravda u ovom slučaju? Ako neko zna neka mi kaže..."
Ne, NIJE to pravda, NIJE!
To je samo jedna mrva, mrvica satisfakcije za zlocin koji je pocinila!
Prava pravda bi bila ono sto kaze francuski pisac Henri Becque: "Osveta je ipak najsigurniji nacin da se postigne pravda." No, ipek ne zivimo u vremenu krvne osvete...
Ipak, budite uvereni da ce i "doktorka smrt" osetiti bol, veliku bol koja se svakako ne moze meriti sa Vasom i Cecine decice, a istu bol je zasluzila i ona (Amila Cvijetic-Koldzo)... i Denisoi dzelati takodje, kao i Marijanini i jos ko zna koliko zrtava doktoraaa smrti... Za sada su jos nekaznjeni, ali doci ce vreme... i ova presuda je konacno otvorila "put" u zatvor i njima.
Nema utehe znam, niko ne moze vratiti Cecu, niko Vam ne moze vratiti sestru jedinu... ali ce makar ime Amile Cvijetic-Koldzo ostati zauvek uprljano i prezreno, a ime Vase sestre Svjetlane Zukic-Cece ce sjati vecnim sjajem.
Neka pociva u miru... nevenkagaragic
Tvoj rođendan... moja bol...moja tuga...moje suze... Tišina...hiljadu riječi koje bih željela reći ali zanijemila sam...Riječi su stale u grlu... Umjesto riječi TIŠINA. Prokleta tišina...
Kako samo lijepo zvuči "Da si tu..." A nisi... Vidim te, a tebe nema. Čujem te a ti nisi tu...IPAK SI PRISUTNA... UVIJEK...
" Na sebi nosim ono što imam. U sebi nosim ono što volim " (Momo Kapor)
PRISUTNA
Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san koji sanjam, prisutan je tamom...
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode, prisutna mjesečinom...
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.
Kao uspomena , ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima, prisutna si nepomična.
Svugdje te ima... u sve težim jutrima, i kiši što tiho pada
ima te... zauvijek si prisutna
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom,
ima te moj pogled, prisutno si čekanje, i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina jer kao da nebo odjednom prestaje, osjećam u zraku prazninu...
Ima te u ljubavi, prisutna si tugom, ima te u odsutnosti prisutna si bolom (Zal Kopp)
Imati sestru... to znači nikada u životu ne biti sam... I ja sam imala sestru... i nikada nisam bila sama... Imati sestru znači imati nekoga ko je uvijek tu za tebe kada zatreba... sestra je neko kome možeš reći ono što nikome drugom ne bi rekla... Ona će ti biti prijatelj kada ti svi okrenu leđa. Imati sestru je nešto najljepše u životu... Izgubiti sestru je nešto najgore u životu...
Hvala ti što si uvijek bila tu
posve svoja a opet dio mene..." (P.Brown)
16.05. održana je Javna sjednica na Vrhovnom sudu FBiH.Optužena i njen advokat su izložili svoje žalbe, pričali o prekršenim "ljudskim pravima", o prekršenim procedurama... o pritisku javnosti i medija???!!! Presuda je naknadno. Šta se dešavalo možete pročitati na linkovima Dnevnog avaza, portala "Doznajemo.com" i CIN-a:
Kako sam se ja osjećala to je nemoguće opisati... možda čak i zamisliti. Ne postoje riječi kojima mogu opisati svoje osjećaje, svoju tugu, ogorčenost... svoju uznemirenost svaki put kada vidim Amilu Cvijetić...Ne postoje riječi kojima mogu opisati koliko mi Ceca nedostaje...
Draga moja Gordana...
Mogu zamisliti kako Vam je bilo gledati "doktorku smrt" i slusati zalopojke o ´prekršenim "ljudskim pravima", o prekršenim procedurama... o pritisku javnosti i medija´...
Ali, ne mogu zamisliti profil osobe, niti svariti drskost nesavesnog "humaniste" koji je prekrsio sve moguce profesionalne i ljudske osobine, ukljucujuci i OBAVEZU Hipokratove zakletve.
Amila Cvijetic-Koldzo se poziva na LJUDSKA PRAVA???
Seca li se ona uopste Cece?
Ko je Ceci oduzeo OSNOVNO ljudsko pravo - pravo na ZIVOT? KO?
Da li je ONA - "doktorka smrt" postovala PROCEDURE na koje sa zali sada kad joj "gori pod nogama"? DA LI JE?
Sto se tice "pritiska" medija, zista "steta" sto se nije zataskan jos jedan smrtni slucaj BH "slavnih" linika... bas mi je"ao" sto ih se proziva po medijima... jako "zao"!
Nadam se samo da ce joj Vrhovni sud FBiH "odrezati" jos stroziju kaznu od one 3,5 godine, iako ni jedna kazna nije dovoljno visoka za ono sto je ucinila.
Nadam se... pod uslovom da onaj egzibicionizam na prozoru Vrhovnog suda ne izvodi neko od SUDIJA tog suda, obzirom da "gospodja" rece kako joj radno vreme pocinje od 9h... bas kada i sednica Vrhovnog suda...
Objavio/la nevenkagaragic prije 9 minuta 19 sekundi # (20.05.2013. u 14:26)
Evo nakon godinu, tri mjeseca i 15 dana NAPOKON je zakazana sjednica na Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.
"Javna sjednica u krivičnom predmetu protiv optužene AMILE CVIJETIĆ zbog krivičnog djela iz člana čl.240/2 KZFBiH, zakazana je za 16.05.2013. godine, s početkom u 9,00 sati."
"Radujem se" što ću po ko zna koji put vidjeti Amilu Cvijetić-Koldžo i što ću po ko zna koji put ponovo, i ponovo proći kroz sve ružno što se dogodilo..
Šta očekujem? Ništa posebno, sve ovo predugo traje... Čemu se nadam? PRAVDI?!!!! Može li se to nazvati pravdom? Ako neko zna šta je pravda neka mi kaže. Ja nisam baš sigurna šta je to? Znam samo da je spora... jako spora... i jako "skupa"... preskupa...
Neko u ovoj sobi više ne može da spava,
neko o ovoj sobi samo ćuti,
ćuti i gleda kako mjesec putuje preko pokislih gradskih krovova za pticama ..." (M. Antić)
Želim napomenuti da prebacujem stare postove pošto blog na kojem sam pisala od 2008. godine prestaje sa radom i ne bih voljela da se to sve izgubi i zaboravi. Ja sigurno nikada zaboraviti neću...
Ovaj blog posvećujem mojoj jedinoj sestri koja je umrla u avgustu 2007, mjesec dana nakon poroda zbog greške anesteziologa Amile Cvijetić-Koldžo tzv. DOKTORKE SMRT- Klinički Centar Univerziteta u Sarajevu.
Israga je trajala godinu dana, pa suđenje godinu dana nakon čega su prekvalifikovali krivično djelo (nesavjesno liječenje u teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi). Onda ponovo suđenje gdje je dotična osuđena na tri godine i šest mjeseci zatvora - presedan u BiH (01.02.2012.). Cijelo vrijeme doktorica radi kao da se ništa nije dogodilo. Vrhovni sud potvrdio je presudu Kantonalnog suda 16.06.2013. i smanjio kaznu na tri godine. I poslije toga ona još uvije radi sve do kraja jula 2014. http://www.cin.ba/doktorica-u-zatvoru-zbog-smrti-pacijentice/
